O duologiji, Tama i Svjetlo

Kao dijete, vjerovala sam u druge prilike, no sada mislim da ih svatko ne zaslužuje. Zapravo, oni koji zasluže drugu priliku su zapravo oni koji nisu namjerno pogriješili. Ovi drugi, imali su izbor i odabrali su.

U sebi imam dvije krajnosti. Jedna je Svjetlo, druga je Tama. Svjetlo će ti pružiti mnogo ljubavi, bezuvjetne podrške i svoje rame, uvijek i bespogovorno. Svjetlo neće pitati zašto me trebaš, ono će poletjeti. Svjetlo će ti željeti oprostiti jer svjetlo bespogovorno vjeruje u ljudsku dobrotu. U ljude. Ali Svjetlo je samo dio mene.

Priča započinje s drugom stranom.

Tama je moje naličje. Ona nije ni otrovna, ni zla, ona te samo jako dobro čita. Sve vidi. Ona čvrsto stoji na zemlji i ima duboko korijenje, stoga ju nije lako uzdrmati. Ona je neustrašiva, odlučna i indiferentna na svaku moguću glupost. Ona se ne inati. Ona djeluje. Mirno, sabrano i promišljeno. Fantastična je šahistica i nikad ne srlja povući potez. Ona ne vjeruje u druge prilike.

Ona daje samo jednu, a ti odluči što ćeš s njom.

Tama ti se zbog te odluke neće svetiti, ali ćeš joj možda na kraju priče gledati u leđa.

I ne, Tama ne polazi od ideje da su svi ljudi loši i da ih tako treba tretirati, ona samo vjeruje da ljudi u našim životima trebaju zaslužiti svoje mjesto.

Tek tad, mogu ugledati naše Svjetlo.